Naša web stranica može koristiti kolačiće (cookies) radi poboljšanja korisničkog iskustva i analize posjećenosti.
Sistemska obiteljska psihoterapija (SOP)
Središnji princip s kojim se slažu svi sistemski psihoterapeuti podrazumijeva da svi dijelovi koji su jednom organizirani u cjelinu, utječu jedan na drugog čime i najmanja promjena u funkcioniranju nekog djela sustava dovodi do promjene drugih dijelova sustava.
Sistemska obiteljska psihoterapija usmjerena je na sistem kao cjelinu u kontekstu kulturološke, socio-ekonomske, religiozne i političke sredine kojoj pripada. Sagledava pojedinca, partnere, roditelje, obitelj, organizaciju ili bilo koju drugu zajednicu kao sustav u promjeni, prvenstveno kroz životne faze, a individualne obrasce ponašanja i simptome razumije kao rezultat složenih interpersonalnih uloga, odnosa, granica, komunikacije i transgeneracijskih obrazaca te narušene ravnoteže unutar samog sistema.
Cilj sistemske obiteljske psihoterapije je spoznavanje i razumijevanje postojećih odnosa među svim članovima nekog sistema, a ne samo pojedinog člana kao nositelja simptoma.
Drugim riječima, nije nositelj simptoma (problema) jedna osoba već su odnosi svih članova problem koji se na taj način iskazuje.
To znači da utvrđen problem klijenta s kojim dolazi u psihoterapiju uvelike može biti simptom načina funkcioniranja sistema, a ne isključivo pokazatelj klijentove prilagodbe, povijesti ili psihosocijalnog razvoja.
Obitelj je primarni kontekst za razumijevanje kako pojedinci funkcioniraju u odnosima s drugima i kako se ponašaju.
Djelovanje bilo kojeg člana obitelji utjecat će na sve ostale u obitelji, a njihove reakcije recipročno uzročno će djelovati na tog člana, čineći reakcije cirkularnim, što je jedna od glavnih odrednica teorije sistema.
Sposobnost da se opiše i razumije kontekst u kojima se određeni odnosi i problemi pojavljuju, a da se pritom unutrašnja dinamika pojedinca ne isključuje – vjerojatno je najznačajniji doprinos obiteljske psihoterapije i sistemske prakse u području psihoterapije.
Sistemski obiteljski psihoterapeuti ne negiraju važnost pojedinca u obiteljskom sistemu, no smatraju da veze pojedinaca i interakcije s članovima obitelji imaju veću moć od samog psihoterapeuta.
Ulaskom u psihoterapijski rad sistemski obiteljski psihoterapeut postaje dio sistema, bilo radi sistemskih pravila ili terapijskog odnosa, a njegov temelj djelovanja je mreža transakcija članova.
Tradicionalno, sistemski pristup je imao primarni fokus na interpersonalne procese i funkcioniranje unutar obitelji, no zbog njegove široke primjenjivosti i povezanosti sa društvenim kontekstom, pažnja se usmjerila na druge sisteme poput različitih institucija i organizacija.
Kreativnost i sveobuhvatnost u pristupu i rješavanju problema, sposobnost razumijevanja konteksta u kojem se problem pojavljuje, terapijski savez s klijentom te odmak od linearnog modela bolesti i patologizacije pojedinca ka cirkularnom modelu uzročnosti kao i posve nove intervencije i ideje, su samo neke odlike sistemskog pristupa.
U sistemskoj obiteljskoj psihoterapiji postoji više klasifikacija i smjerova terapijskih pravaca i škola koje omogućuju dovoljno širok i složen kontekst za razumijevanje pojedinca, obitelji i samog društva koji se međusobno prožimaju i mnogostruko interaktivno djeluju.
Podjela pristupa u obiteljskoj sistemskoj psihoterapiji je višesložna, a oni su se mijenjali kroz vrijeme i faze. Širina teorijskog obrazovanja, educiranosti i praktičnosti pruža mogućnost odabira optimalnih metoda, tehnika i intervencija za što kvalitetniji rad, a u procesu psihoterapije sam psihoterapeut stvara svoju mješavinu metoda na temelju vlastita obrazovanja, osobnosti i vrsti sistema sa kojima radi.
Prema tome ovakva vrsta psihoterapijskog rada može biti učinkovita u rješavanju različitih smetnji, tegoba i problema te općenito u poboljšanju kvalitete života pojedinca i njegovog okruženja.